Ознаке
bol, dlan, dodir, fontana, gospođica, jutro, kafa, ključne kosti, leto, maskara, mesečeva sonata, nada, nota, obrazi, osećanja, osmeh, pesma, pljusak, pogled, pore, predah, prstohvat, refren, ruže, senke, slučajnost, stih, stvarnost, sunce, tesna koža, trezveno, tuga, večernja haljina, vile, završeci, zraci
Da mi je pesme pisati, pa bežati kroz stihove, ponekad se možda u najdržu strofu vratiti i refrenom je nazvati. Kad je tuga lepša od osmeha bila? U pogledu se utopiti, ali ipak, izroniti, baš tu, na preseku tvojih ključnih kosti se odmoriti.
Kako su samo lepi ti tragovi razlivene maskare na tvojim obrazima, uz malo bola i prstohvat nade. I kako samo divno drhte nervni završeci u meni na nestvarni dodir Mesečeve sonate. Da mi je da sam nota, da se bacim u predele beskrajne što se kroz pore svakog nenametljivo uvlače.
Jesmo li mi, samo bledi obrisi onog što bi se srećnom slučajnošću moglo zvati? Uz predah, uz produženi odmor od trezvenog razmišljanja.
Ludost letnje noći je oduvek lepša bila, kad obuče večernju haljinu pa u fontani zapleše. Gospođice, vi što usne osećanjima bojite. Vi, snene senke među vilama, ova je stvarnost samo tesna koža za snove što ih na dlanovima pružate.
Kao svila što na telu gmiže i leluja, nesnevano, ali u dodir obučeno, jutro je na vrhovima trepavica stiglo, uz miris kafe i tek ubranih ruža. Kao onda, sećaš se, kroz zrake sunca i šoljicu letnjeg pljuska, čekala sam te.